EPISKOP Sergije napisao je tekst koji prenosimo u celosti.
Episkop Sergije
Svi oni kojima je stalo do Srbije, kojima je do reda i poretka, kojima je do mira u zemlji koju su ratovi tokom proteklog vijeka nepovratno unazadili, sa zebnjom prate sve ono što se u Srbiji danas događa. Jer, kad god izmučena zemlja krene naprijed, neko je povuče nazad – u blato iz kojeg se jedva iščupala.
Ali, u tom blatu, pravde i istorije radi, uvijek ostanu tragovi, da pokažu kome je do podijeljene zemlje, do rušenja institucija, do haosa i anarhije, koje su iz sopstvenih duša iznijeli na ulice. Njihova lica ne vidimo, jer negdje iz svojih hajdučkih jazbina upravljaju protestima u kojima, osim studenata, nema ništa studentsko. Ni srpsko.
Nezadovoljstvo bilo kim i bilo čim civilizovani narodi izražavaju na izborima, demokratski. Ali, kad nema podrške u narodu, kao što je očigledno nema, onda se biračka kutija pokušava zamijeniti ulicom, upadom u Maticu Srpsku ili čak predstavama u kojima se srpska vojska i Srpska Crkva izvrću ruglu, dok se po srpskoj zastavi povraća. I to sve u danima kada srpstvo slavi svog duhovnog rodonačelnika – Svetog Oca Savu.
Niti je srpska zastava kesa za povraćanje, niti je ovaj narod toliko utrnuo da ne umije razlučiti dobro od zla. Znaju to oni kojima lica ne vidimo, ali neka znaju da i mi znamo iza koje zemlje čvrsto stojimo i čiji ugled, prošlost i čast ćemo čuvati po svaku cijenu i to baš od njih kojima je Srbija sinonim za zlo i nepravdu. Tako opisujući Srbiju, oni zapravo opisuju sami sebe, svoje duše i svoje crne namjere.
Prepoznao je ovaj narod šta se zbiva. Nije mu trebalo dugo da shvati, da čuje njihove nerečene riječi, pa da prepozna lažnu brigu lažnih dušebrižnika koji su manji dio studentske populacije u vrijeme ispitnog roka izveli na ulice, da protestuju, tražeći da se ispune već ispunjeni zahtjevi.
I nije predsjednik Vučić „sirak tužni bez igđe ikoga“. Iza njega je većinska Srbija, koja mu je u nekoliko navrata dala više miliona glasova, da je čuva, da njom upravlja i da je sačuva za one što će doći poslije nas. Baš ta Srbija hoće da živi i radi u miru, da s ljubavlju čuva svoju zemlju, da se ponosi njenom zastavom, da poštuje svog patrijarha i svoju Crkvu, bez koje, istini za volju, ne bi ni postojala.
Takva Srbija sačuvaće samu sebe, a oni koji su danas ustali protiv nje jednog dana, kad otvore oči, obuzeće stid, ali tada će biti kasno da isprave ono što danas čine. Opijenoj masi ponuđena laž danas zvuči kao istina. Iako Gebels nije među živima, njegovi učenici neumorno rade ne bi li zaveli ovaj mudri i trpeljivi narod.
U svojim namjerama neće uspjeti, jer nije Srbija današnja Autokomanda, već je Srbija od Horgoša do Dragaša, od Loznice do Zaječara. U toj maloj zemlji veliki ljudi je čuvaju i vole u tišini, a oni mali žele njen sunovrat i nestanak.
Zbog toga se vrijedi boriti istinom, strpljenjem i istrajnošću, kroz institucije koje moramo ljubomorno čuvati, jer ih nismo dobili na tacni, već smo ih zadobili Karađorđevom hrabrošću i Miloševom mudrošću, ali i krvlju stotina hiljada junaka. Znaju to dobro prekodrinski Srbi, koji su nepodijeljeno stali uz predsjednika Republike Srbije.
Ko danas ne stane iza većinske Srbije nije ništa drugo do obični lihvar koji se okreće samo za svojim profitom. Podignimo glas za spas zemlje koju volimo, tako što ćemo braniti njene institucije, njen državno-pravni poredak i neotuđivo pravo na demokratski izbor.
Okujmo sebe slobodom, pravdom i ljubavlju, da bismo Srbiji vratili bar malo od onog što je ona pružila svakome od nas!
Raširimo srpsku trobojku u svojim srcima! U inat dušmanima!
